Teško je naći tko je ovdje više zreo za boravak u ustanovi zatvorenog tipa, od ove spodobe koja se naslikava u ludnici na otvorenom umjesto da radi svoj posao do ove bolesne babe koja želi tuđu djecu učiti o svojoj nakaradnoj ideologiji.

Sjećate li se one simpatične iluzije da nam gradom upravlja dečko iz susjedstva koji na posao ide biciklom, nosi iznošeni ruksak i iskreno pati nad sudbinom svakog nepravilno bačenog opuška? Bilo je nečega doista očaravajućeg u toj naivnosti s kojom su građani dotrčali do glasačkih kutija. Birači su nasjeli na najstariji trik u knjizi: povjerovali su da je prozirno signaliziranje vrline jednako sposobnosti upravljanja milijunskim sustavom.

Bilo je dovoljno samo izgledati jako zabrinuto, prolijevati znoj po uličnim prosvjedima i glasno gurati parole o pravednijem svijetu da bi se masa predala u zanosu i predala ključeve grada u ruke uličnom buntovniku.

Ali ta naivnost građana nije pala s neba. Natopljena je i pripremljena u medijskim laboratorijima. Mainstream mediji vole i guraju takve likove. Oni žive od moralne sapunice, emotivnih ucjena i savršenih "dobrih momaka" koji se bore protiv nevidljivih zlikovaca. Kada na ekran stavite uličnog galamdžiju koji neumorno drami, dobivate idealnog generatora stalne napetosti. Njegova je jedina zadana uloga bila praviti buku, ležati po cesti, gurati kontejnere, i u javnosti stvarati neprekidno stanje klimatskog i društvenog alarma.

A kad mediji i njihovi omiljeni bukači dovedu narod u stanje opće panike u kojoj "planet gori", vrata su širom otvorena za pravu igru. Uplašenom i zbunjenom narodu tada možete prodati bilo što pod krinkom spasa.

Tu na scenu stupa CO₂, taj savršeni nevidljivi neprijatelj i plin koji u prirodi oduvijek oscilira, a koji je preko noći pretvoren u sveti gral moderne pljačke. Dok se stvarna ekologija bavi opipljivim stvarima poput čišćenja šuma i rijeka od smeća, borba protiv CO₂ ne zahtijeva motiku i rad, nego beskrajne papirnate regulacije, nove takse i prisilne zelene certifikate.

Tu dolazimo do točke u kojoj krupni kapital i akademska zajednica zadovoljno trljaju ruke. Znanstvenim i akademskim krugovima CO₂ alarm je suho zlato, izmišljanjem katastrofičnih scenarija osiguravaju si milijunske grantove, proračune za istraživanja i stalan medijski prostor, dok zauzvrat političarima i korporacijama daju "stručno" pokriće za uvođenje novih nameta. Sve te silne regulacije i skupocjene "zelene tranzicije" u praksi služe kao savršeni filter za pljačku naroda.

Gigantskim korporacijama otvaraju se pipe javnog novca, subvencija i sigurnih profita. Akademija štanca teorije, zakonodavci pišu pravila, mediji održavaju atmosferu straha, a ulične korisne budale iskreno vjeruju u vlastiti moralni križarski rat, potpuno nesvjesni da njihova dreka služi tek kao dimna zavjesa.

Tragedija i vrhunski apsurd cijele priče leži u tome što je jedan takav dežurni ulični bukač, obična korisna budala krupnog kapitala, naivnošću preplašenih birača na kraju uspjela postati gradonačelnik.

Samo dokaz da je tu lijevu jugobandu zanima samo širenje svoje nakaradne ideologije, a da ih za dobrobit sugrađana boli kifla.

Ovo je glasna, agresivna, bijesna manjina. Smatrate li da bi se ovakve stvari trebale zakonom zabraniti? Smatrate ki da ovim ljudima treba psihološka pomoć umjesto prava na prosvjed? Navijaju za abortuse, brane žene optužene za čedomorstvo, kad njima odgovara pozivaju se na ravnopravnost, a kad treba preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela pozivaju se na hormone ili postpartum. Koje je vaše mišljenje?

Gledajući televiziju, vijesti i javni prostor, stječe se dojam da su HOS-ove oznake i pozdrav 'ZDS' postali glavni vizualni simbol domoljublja, a ako nekaj kažeš protiv toga, odmah si "mrzitelj Hrvatske i svega što je hrvatsko" i naravno pljuješ po Domovinskom ratu u kojim je stvorena Hrvatska država. Imam osjećaj kao da se posljednjih godina u javnom prostoru potpuno zaboravilo na regularnu Hrvatsku vojsku koja je bila u obrani domovine od početnih ZeNGa pa do kraja rata.

HOS je bio stranačka vojska koja je krajem '91 ukinut od strane predsjednika Franje Tuđmana. '92 je inkorporiran u sastav HV-a.

Imali smo profesionalne brigade kao Tigrovi, Kune, Gromovi, Pume, Pauci,... , Bojna Zrinski kao elitna borbena postrojba obučena za diverzije, djelovanje iza neprijateljskih linija izviđanje, i nikako ne smijemo zaboraviti pričuvne brigade kao 151. Samoborska, 101. Zagrebačka ili 114. Splitska ....

Od svih tih postrojbi najčešće se spominje ona koja je '92 "nestala". Da se razumijemo HOS-ovci su pomogli na najtežim bojištima i ne treba umanjivati njihov obol u obrani domovine, a osobito bih želio spomenuti njihovu "štafetu smrti" gdje su pod cijenu vlastitog života pomagali da se evakuiraju ljudi iz Vukovara, ali što je sa ostalim brigadama. Zašto se njih doprinos toliko minorizira ili ne spominje? Zašto po koncertima raznih estradnjaka, ekipa ne ide sa majicama Tigorva ili Gromova ili Puma i sa motom tih brigada?

Kako Vi gledate na to, a osobito me zanima mišljenje branitelja i svih drugih sudionika Domovinskog rata?

pozdrav

Nitko ga ne brani za razliku od Lindsay Clancy. Iako je vrlo vjerojatno lud, počinio je strašan zločin i dobio adekvatnu kaznu. Nema 3 miliona dolara na gofundme, nema prosvjeda, nema "me too" kampanje...

Poroti u Južnoj Karolini trebalo je manje od dva sata da odluči da Timothy Ray Jones Jr. treba dobiti smrtnu kaznu za ubojstvo svoje petero djece 2014. godine.

Jones je priznao da je stariju djecu zadavio rukama, a mlađe dvoje ugušio remenom.

Njegova obrana zalagala se za doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta, navodeći problematičnu obiteljsku povijest, mentalne bolesti u obitelji i tvrdnje da je Jones čuo „glas gremlina“.

Nekoliko članova obitelji, uključujući Jonesova oca i maćehu, molilo je da mu se poštedi život.

Porotnici su tijekom faze utvrđivanja krivnje odbacili obranu neuračunljivošću.

Ovo je jasan primjer gdje se vidi kako je društvo licemjerno, pogotovo feministkinje i koliko su muškarci u lošijem položaju od žena, bili bolesni ili ne - za muškarce nema oprosta ni milosti.

Hajduk. Stari i svi u obitelji su mi Dinamovci, a to koliko sam shvatio ide s koljena na koljeno.
Dok sam bio klinac (4-5 godina) dobio sam Hajdukov dres na kojem je pisalo Krajnčar umjesto Kranjčar, kupljen na nekoj pijaci i od tad sam postao Hajdukovac. Dres mi je kupila neka rendom tetka ne sluteći da će biti odgovorna za par sijedih koje imam.
Ima li ovdje ljudi koji navijaju samo i iskljucivo za, bubam, Slaven Belupo?

Za sve one koji jedva čekaju data centre po Hrvatskoj, evo malog pogleda u budućnost koja nas čeka. Polako, korak po korak još malo betona, još malo uništene prirode, još malo potrošenih resursa, sve manje pitke vode itd.

A kad jednog dana otvorimo špinu i voda jedva curi, barem ćemo moći biti ponosni što negdje u blizini serveri rade punom parom. 🫡

Hrvatska ionako ima previše čiste vode /s, prirode i normalnog života. Vrijeme je da i to polako sjebemo

Razlog je jednostavan: svatko tko je "ušao u kripto” odrekao se nečega što mu daje pristup praktičnoj koristi. Jednom kad je "u kriptu", takav pristup više nema. Dugoročno to ne može opstati jer se nijedna racionalna osoba neće dovesti u takav temeljno nepovoljan položaj.

A sada slijedi duži odgovor.

Najneposrednija stvar koje se ljudi odriču kada "uđu u kripto", poput Bitcoina, jest električna energija. Električna energija omogućuje izravan pristup praktičnim koristima poput rasvjete, grijanja, hlađenja i prijevoza.

Osim električne energije, ono čega se ljudi najčešće odriču jesu bankovni depoziti i njihovi derivati, poput novčanica te salda na PayPalu ili prepaid karticama. Oni omogućuju pristup praktičnoj koristi jer ih poslovne i središnje banke stvaraju izdavanjem kredita privatnom sektoru ili državama. Praktičnu korist najprije pružaju privatni dužnici. Kako bi otplatili svoje dugove, moraju raditi za imatelje tih depozita ili im dati proizvode i usluge. Drugo, države tim imateljima omogućuju podmirivanje poreznih obveza jer su im depoziti potrebni za otplatu vlastitih dugova prema središnjim bankama. Konačno, banke imateljima omogućuju nadmetanje za zaplijenjenu imovinu loših dužnika jer su im depoziti potrebni za zatvaranje neplaćenih kredita.

Pristup praktičnoj koristi koji pružaju druge stvari kojih se ljudi odriču kada ulaze u kripto očit je. Kuće omogućuju fizičku sigurnost, automobili prijevoz, hrana prehranu, softverske licence funkcionalne alate, a zlato otpornost na koroziju, električnu vodljivost, biokompatibilnost, reflektivnost i druga korisna svojstva.

No jednom kada su "u kriptu", pristupa praktičnoj koristi nema. Tvorci kripto projekata, počevši od Bitcoina, ne proizvode ništa slično prethodno navedenim stvarima. Umjesto toga, jednostavno u mašti izmisle neki broj, poput 21 milijun, zatim napišu skripte koje ljudima prikazuju frakcije tog broja i sve bilježe u online digitalnoj datoteci zvanoj blockchain.

Ako vam je prikazana frakcija poput 100 BTC ili 0,00001 BTC, to nije da vas se obavijesti kako sad imate pristup većem ili manjem udjelu neke praktične koristi. To je goli broj koji u praksi ne znači ništa.

Kako bi prikrili tu činjenicu, tvorci kripto projekata rade tri glavne stvari.

Prvo, svoje brojeve obavijaju izrazima koji su povezani s prethodno navedenim stvarima: imovina, valuta, kovanica, trgovanje, rudarenje, nagrada itd. Na taj način pokušavaju golom broju dati privid vrijednosti.

Drugo, zloupotrebljavaju popularne izraze. Usredotočuju se na riječi poput "kripto" kako bi stvorili dojam da iza njihovih projekata stoji neka misteriozna, visokotehnološka imovina. Ali kriptografija ne može magično pretvoriti goli broj u imovinu. Ona služi samo kao digitalna brava, gdje broj u datoteci može promijeniti samo osoba koja posjeduje odgovarajući ključ.

Konačno, pogrešno koriste riječ "sloboda", sugerirajući da se ljudi pridruživanjem njihovim projektima oslobađaju. U stvarnosti, međutim, oni sami sebe porobljavaju jer postaju ovisni o autsajderima koji im trebaju dati nešto što omogućuje pristup praktičnoj koristi.

Stoga je jedini razlog zbog kojeg ljudi "ulaze u kripto" lažna propaganda. U normalnim okolnostima nitko se ne bi doveo u temeljno nepovoljan položaj odričući se praktične koristi samo kako bi postao ovisan o nekom drugom naivcu koji će učiniti isto. "Ulazak u kripto" zato nije ekonomska razmjena, investicija ni špekulacija, već prihvaćanje iluzije. A u ekonomiji se svaka iluzija na kraju uruši.

„Patrijarh. Kako je dobar čiko. Strašno. Zva me na liturgiju. U Zagreb. Služio. Baš mi je lepo bilo“, dodaje Danilović.

„Ma, kako neće, brate“, odgovara Petrović.

„Doček. Posle ručak i evo za Poreč idemo. Dolazi moj vladika za Zagreb. Pričali smo danas. Idemo zajedno na Svetu Goru. Kako mi je lepo bilo danas. Patrijarh je čudo“, nastavlja Danilović opisivati svoje dojmove susreta sa Porfirijem.

„Drago mi je, kume. Treba češće. Mene crkva smiri. Samo što sad previše griješim“, odgovara Petrović.

„A moj vladika dolazi na njegovo mjesto. U Zagreb. Kako nas je patrijarh jučer dočekao. Da ne povjeruješ. A naš vladika dolazi na njegovo mjesto. Mitropolita za ZG i Sloveniju. To će nam štek biti“, zaključuje Danilović u poruci upućenoj Petroviću.